pjklogoblue1

Radoslav Ostermann, predsjednik 

+385958256101

 

Sonja Papeš, tajnica

+385915155421

 

info@pjk-zagreb.hr

TRNJANSKA CESTA 128

ZAGREB

Donačka, 2002

Po prognozi predviđen jak zapad, stvarno jak. Dan prije također je dosta puhalo, no ipak, pada dogovor – idemo na Donačku. Skupilo nas se 10-tak: Davor, Neno, Badel, Mario, Veliki, Zvonimir, Mladen, Igor, Mario, Damir i ja. Na start smo stigli oko 12:30h. Vidimo da se leti, no curi se ravno dole. Vjetar nije jak.

 

 Kako se spremamo za start, sve je bolje i počinje se jedriti. Prvi piloti uspješno se prebacuju na desni greben. Davor je među njima. Dosta je nisko, ali uspješno se održava i malo po malo diže se iznad vrha grebena. I ja mu se priključujem. Veliki starta malo kasnije i malo-pomalo odmah ide na veći lijevi greben, te se sa grupicom pilota pokušava popeti na njega. U međuvremenu je Davor ispucao 30-tak slika na Igora i mene na svom digitalcu.

 


Malo kasnije smo Davor, Veliki i ja zajedno iznad velikog grebena i uživamo u pogledu zadovoljni sa odličnim danom za ovo doba godine i pogrešnoj prognozi koja je najavljivala jak zapadni vjetar od kojeg ni traga. Ostali letuckaju ispod nas, mi smo najviši. I dalje je oblačno, ali pomalo se nazire sunce. Nakon 1/2h igre, ja se vraćam Davoru i Velikom, koji su cijelo vrijeme ostali tamo. Penjući se po 2. put uz vrh lijevog grebena, osjećam da su se uvjeti u zraku dosta promjenili. Vjetar je jači. Pri samom vrhu doživljavam 50% jednostransko zaklapanje, koje tek snažnim pumpanjem uspijevam otvoriti. Došavši iznad vrha vidim da lagano idem u nazad.

Lagano opsujem i zaključim da trebam odmah na slijetanje, vjetar je postao prejak. No nije panika, vjetar je gore jak, a niže će biti slabiji. Davor i Veliki su možda 50m ispred mene na istoj visini u pravcu slijetanja. Povukavši speed do kraja stojim na mjestu. Tek u kombinaciji speed+uši lagano idem prema dole, a prema naprijed skoro ništa. Kada se situacija nije promjenila ni nakon što sam bio na 1/2 visine grebena i kada sam vidio da nema šanse da dođem do sletišta, ozbiljno sam se zabrinuo, jer trebalo je sletiti na neplanirano sletište, gdje uslijed brežuljaka i šumaraka s kućama postoji ozbiljna mogućnost rotora. Gore je vjetar bio jak, ali barem je bilo mirno.

 

Što nas čeka niže? Od nas troje, ja slijećem prvi. Na nekih 50-tak metara pustio sam uši i uz manja drmanja mirno sletio, izbjegavši sve žice, drveće i kuće sletivši na malu livadicu. Veliki slijeće iza mene s ušima i viče da je sve OK. Gledamo Davora koji se probio 200-300m ispred nas i ne vidimo ga kako slijeće. Nakon minutu, zvoni mobitel i Davor javlja da je sve OK. Super, ali šta je s ostalima? Iznad desnog grebena i iznad starta ima još nekoliko krila u zraku. Da li je u zraku još netko od naših? Na sreću nije. Svi su sletili na vrijeme. Bingo, ovo je bilo puno previše uzbuđenja za moj konzervativni način letenja.


Što se zapravo dogodilo? Dok je bilo oblačno, vjetar je bio slab. Idealan za start. Međutim nakon 1h, sunce je probilo kroz oblake i sa njime se pojačao vjetar. U stvarno vrlo kratkom vremenu, vjetar se raspuhao baš kako je bilo i predviđeno prognozom. Donačka je naše poznato odredište i ovo nije prvi put da se tamo tako nešto dogodilo. Na povratku doma svraćamo na pivu – kakav uzbudljiv dan.

Autor: Radoslav Ostermann