pjklogoblue1

Radoslav Ostermann, predsjednik 

+385958256101

 

Sonja Papeš, tajnica

+385915155421

 

info@pjk-zagreb.hr

TRNJANSKA CESTA 128

ZAGREB

DP Hrvatske u preletima, Ivanec 2004

Teško je bilo dati 889kn ali pretegle su Vladine riječi “ako budu tri tekme i ne pušimo toliko puno”.

Subota

Loša prognoza. Nismo ni išli. Pametno, jer tekme nije bilo.

Nedjelja

Sjedam u kola s Ratkom. 8:00 krećemo iz Gajeve i stižemo taman pred polazak u 9:45 ispred Breze u Ivancu. Tri vojna kamiona zadovoljno brundaju dok nas šezdesetak ubacuje opremu i sebe u njihove SMB trbuhe pune zraka od prekjučer. Nakon kraćih prepravki cerade krećemo na Ivančicu. Dobra im je cesta, bubrezi i jetra zamijenili mjesta. Gore blaži orkan međutim vedro je, prognoza slabljenje pa se postavlja tekma u obliku obrnutog broja 4 negdje oko 30-ak km race to goal. Kako nešto kasnije vjetar tek malo slabi, sazivaju novi briefing i skraćuju trku na 15 km do Trakošćana, speedrun.

Starta naš predvozač Braco, koji prilično dobro leti obzirom da nema dozvolu. :-) Za njim kreće festival mađarskih i makedonskih nacionalnih uspješnica. Impresivan je čovjek koji tri puta dopušta svom Avaxu da ga odvede u svim smjerovima osim naprijed i gore. Jedino Tonijevo krilo uspijeva zadržati privid normalnog starta, iako ovaj pod njim rotira istovremeno oko svih raspoloživih osi. Konačno dolazim na red, prilično raspižđen lošim upravljanjem startom i gužvom. Prvi su već navrtili i krenuli. U zraku primjenjujem standardnu taktiku - lijevo do kraja tek da vidim radi li stup ako mi bude trebalo za izvlačenje, pa odmah van. Fafanje spolovila nešto vremena uz dva pokušaja prema unutra i jedan van, ali nikako gore. Osjećam se stvarno loše i veći dio energije trošim na razbijanje crnih misli. Svijest o toj činjenici gura me dublje u depru i posljedično mi je potrebno više vremena kako bih konačno na rubu planine i cilindra zakačio peticu prema bazi. Psihostatus se vidno poboljšava, međutim stres je ostavio traga. Umjesto da vrtim do baze, izlazim na 1600 i full speed prema Trakošćanu, s računicom da ću potrebnih još 300 m lako naći po putu.

Putujem s Jožom i Bralićem, stižući Ratka i njegovu grupu. Vidim ih kako pred Bednjom nešto vrte međutim u tom trenutku i mi prolazimo kroz neku nulicu pa odlučujem čačkati tu, ionako imam jako dobro vrijeme. Od toga ništa, stup vozi u drugom smjeru pa donosim još jednu lošu odluku i idem dalje iako nisam dobio niti metra, računajući da ću možda ipak stići u cilj s dobrim vremenom. Naravno, kad dođem tamo gdje je prethodna grupa penjala nalazim samo metar propadanja a patos je blizu. U očajničkom pokušaju slijećem u nečiji vinograd na padini 2 km od cilja. Slažući opremu imam priliku diviti se velikom broju krila koja me prelijeću i završavaju tekmu. Lokalno pučanstvo vodi me do Mađara koji je sletio u blizini te nas dvojica ugodno tabanamo po sata do glavne ceste gdje kroz neko vrijeme nalijeće kamion iz Lepoglave. Kako idemo dalje polako se punimo a kamion postaje svojevrsni indikator poretka. Tko god dođe otraga može odmah vidjeti koji su iza njega...Predaja GPS-a, rezultati itd...Trka vrijedi smiješnih 120 bodova. PJK ima tri pilota u cilju, many points bwana. Navečer kompjuterska analiza u kućici koju smo unajmili za smiješne novce (šest ljudi i jedan krevet). Teamleader Snaga nije zadovoljan Neninim i mojim učinkom. Obećajemo da će biti bolje te se malo pokisao povlačim na spavanje. Manjana... Manjana...

Ponedjeljak

Nije dobro. Spavao sam na podu što je ostavilo posljedice na moj delikatni vratić. Srećom dan je dobar. Pred Brezom skupljanje, podjela lunch paketa. Ne ponavljam grešku od prethodnog dana i spremam sendvič u ruksak bez da sam pogledao na što liči ona Tirolska unutra. Treći dan naš je pridruženi ekonom Flip uveo pravilo “imaš salamu, vrati sir”, što je povećalo kvalitetu doručka a i smanjilo rizik trovanja salamom. U mislima suosjećam s dječicom koja su se nagutala monoksida u busu dok proživljavam sličnu sudbinu u 110-ki. Na Ravnoj Gori izlazim prilično omamljen te jedva ukucavam rutu od 60 km koja nas vodi do varaždinskog aerodroma pa preko Klenovnika u Ivanec.

Startaju dva predvozača. Jedan 100 m nad start, jedan (H)Meljani. Iako je start otvoren nitko nema želju. Bez obzira na sve, Karlo se sprema i starta, za njim Joža, i polako počinju penjati. Čekam u gužvi otvaranje markera dok povremeno koje krilo starta. Neki beru, a bogme se i sletište popunjava. Marker is open! U tom trenu 2k nad našim glavama prolijeće 6-7 pila, full speed prema Varaždinu, prizor poput kadrova bombardiranja Berlina, fantastično nešto. Vidim kreće Ratko, odmah kraj njega Sonja, ciklus je tek počeo, startaju, penju, sad ću ja… Moš mislit! Dok sam se izgurao do starta proš'o voz, još mi neki tip uredno složio krilo preko špagica (nisam dao da me to puno zadržava) - bam, tras, u zrak i ravno prema ogromnoj jeb. sjeni! OK, gotova tekma za mene. Drž, ne daj grebem uz granje desno od starta i trudim se ostati gore u gužvi od desetak nevoljnika. Kako puše jugoistočnjak ne smijem dopustiti da me prebaci prema Cvetlinu. Profil Igračkice srećom odolijeva vjetru. Odjednom, na 20 m nad domom lijeva strana nestaje, kreće rotacija prema šumi! Odlučio sam pustiti neka me okrene cijeli krug, računajući da ću s akumuliranom energijom izletjeti preko zadnje grane. Par odmjerenih pokreta, jedna psovka pa reski zvuk otkidanja lišća i ponovo sam slobodan. Nakon ovog drugi piloti ne prilaze više tako blizu.

Ipak pomalo curim, i kad sam već krenuo u Hmeljane krajičkom oka vidim da je jedan od glidera desno malce poskočio. Meni dosta! Sa 50-ak m počinjem vrtiti da bih se par minuta kasnije našao kako hvatam speed na 1950 m dok bježim bazi. Samozadovoljni smiješak dok napuštam RG prema slijedećoj bazi pod kojom vidim hrpu Avaxa. Nebo prema VŽ izgleda super, za razliku od plave rupe prije pola sata. Pronalaženje i biranje termike nije problem jer je oko mene hrpa krila. Na rubu flata stižem Vranića i Biondića, međutim tu malo posustajem zbog slabog dizanja (nakon jučerašnjeg fijaska odlučio sam, naime, letjeti vrlo konzervativno) te gubim nešto vremena penjući pod bazu umjesto da nastavim par km dalje u jače dizanje. Aerodrom okrećem vrlo kasno, ostali smo Biondić, ja i divan Cu koji mi omogućuje penjanje na 2100 u samom cilindru. Okrećem nazad, Biondića više ne vidim, pobjegao mi je dok sam izlazio prema KT da budem siguran. Konačno solo, trpeći bolove u leđima zbog loše namještenog footresta, vrtim do slijedeće baze na pola puta nazad. Dodirujući istu, već refleksno krećem povući uši. Umoran sam, letim već 4h i 15 min, jedva držim glavu uspravno. Ne da mi se. Spuštam ruke, zabacujem glavu, okrećem strelicu 72-ojke ravno naprijed i uživam u ravnomjernoj monotoniji Braunigera dok inverzno zaranjam u bijelo. 2350, nad bazama, nad krajem ravnice budim se, svjež kao cvjetić, i krećem dalje prema Klenovniku, gdje i slijećem u 18:00. Za zadnjih 5 km nije bilo vremena.

Proždirem sendvič gledajući Biondića kako ulazi u cilj, zadnji u danu. Javljanje, pa kamion, samo po nas dvoje. Čim sam vidio da je prazan sjetio sam se onih priča o vožnjama u marici s rezervnom gumom. Vjerujte, ni oprema nije puno mekša. Opet smo dobri, Rale je u odličnoj formi, završio je trku. U klubu sam drugi (generalno 20-ti!) sa 54 km, Sonja i Neno su negdje prema VŽ, Vlado u Hmeljanima. Za to postignuće dobio je 143 boda, više nego pobjednik prve trke! Navečer “službeno primanje uz zakusku i koktelčić u rezidenciji PJK” s uglednim gostima iz Slovenije i Dalmacije (čitaj: Braco, Joža i Erzo su došli u kućicu na roštilj gdje smo se oblili k'o zvijeri). Manjana... Manjana...

Utorak, Srijeda

Sljedećih par dana nema tekmi, pada kiša, oblačno, otišao sam u Zagreb. Žena mi se veseli (ili bar dobro glumi) iako sam zarastao, smrdim a i nisam baš posve trijezan, još od prekjučer. Čudna su to bića.

Četvrtak

Dok se Ratko i ja probijamo prema Ivancu njegovim Nissanom s novim rabljenim motorom prolazimo kroz sedam nivoa i devet vrsta oblaka. Nema šanse da će biti tekme, mislim u sebi. Ipak pred Brezom kamioni, trpaj i vozi na RG-sjeverni start. Velik, fino uređen, puca pogled na Sjeverne Hmeljane. Zadaju trku 24,5 km. Moš mislit! Plavo nebo događa se samo povremeno i to greškom majke prirode koju ova brzo ispravlja. Ipak, naš vrijedni predvozač starta, malo metilja i curi. Za njim par Makedonaca, ista priča. Spreman, uvrebao sam si parcelu sa strane i čekam da malo pojača. Startat ću među prvima kako bih izbjegao gužvu na grebenu u slabim uvjetima. Odjednom, ona tri glidera praktički sa poda počinju vrtiti i penjati. Ustajem. I dalje penju. Vjetra nema, ali ipak širim krilo. Drugi nitko ne mrda. Penju, majku im, nevjerojatno, ali izgleda da je to pravi stup! Startam u skroz laganom vjetru, pa kud puklo. Odmah lijevo i gore! Slabo, ali široko i ravnomjerno, do 1300, u potpuno zatvoreno nebo! Uhvatio me bijeli Avax i skupa krećemo za Klenovnik. Tamo nalazimo drugi stupić, jako svijen u vjetru. Makedonac gleda lastavice, ja gledam njega i penjemo putujući prema Bednji. On kreće ranije, tu griješi i omogućuje mi da ga preteknem za 1 km cureći u jači vjetar prema Ivancu nakon što smo okrenuli Bednju. Parsto m iznad RG vidim hrpu glidera kako vrte širok stup. Nije im dosta, zlurado razmišljam dok gledam sat čekajući zatvaranje markera i prvu pobjedu u karijeri (jes da je 16 km, neš ti trke…). Na cestu, prvi auto koji prolazi staje i stižem prvi u Ivanec. Na jezerima već sjedi lokalna ekipa i sad klasika:

- Letiš, a?
- Pa pomalo.
- Ajd dojdi sim buš si jenu spil!...

Tu završava dosadniji, letački dio DP-a. Otišli smo kući, DP nije uspjelo (a moglo je, da su neke tekme bolje složene... dobro, lako sad bit general poslije bitke), nagrada i pehara nema, dobili smo samo umjetnički CD s fotografijama. Umjetnički, kažem, jer od 300 slika postići da valjaju samo 3-4, to je umjetnost... Slijedeće godine, navodno, Buzet...

Autor: Damjan Marin