pjklogoblue1

Radoslav Ostermann, predsjednik 

+385958256101

 

Sonja Papeš, tajnica

+385915155421

 

info@pjk-zagreb.hr

TRNJANSKA CESTA 128

ZAGREB

Australija, 2003

KAKO JE SVE ZAPOČELO? Počelo je s Cross Country časopisom. Početkom 2000. pročitao sam članak o letenju o Australiji, točnije o letenju u Manilli. Već taj prvi članak pobudio je iskru u meni. U nekoliko kasnijih izdanja Cross Country-a ponovo se pisalo o letenju o Manilli, a teme su uglavnom bile preleti od 200-300km. Manilla je već dugo u letačkom svijetu poznata kao mjesto na kojem je postavljen svjetski rekord u preletu od 335km. On je oboren tek u lipnju 2002. godine. Slike pitomog kraja i flatland letenja jako su me privlačile.

 

  KAKO SE SLOŽILA EKIPA? Još za vrijeme ljeta pričao sam s Igorom o Australiji i on je od prvog trenutka bio dosta zainteresiran. U međuvremenu sam se raspitivao i skupio dosta informacija o Manilli. Konačna odluka o odlasku dogovorena je 3-4 mjeseca prije polaska. Da tada nije bilo Igorovog zaraznog entuzijazma i ogromne pozitivne energije, ja bih vjerojatno odustao. Radilo se o skupom putu, a najviše me brinulo, što ako nas potrefi loše vrijeme. Ali Igor je bio čvrsto za odlazak i to je bilo to. Dogovor je dogovor – idemo. Sonja je bila uvijek tu negdje, sve informacije imala je iz prve ruke i malo dvoumila. Igor je i na nju čarobno djelovao, pa je i ona odlučila ići. Kako se to sve događalo uoči Paravisa 2002, tamo je Joža prvi put čuo da mi idemo u Australiju. Trebalo mu je ravno 5 minuta da se odluči i pita da li može i on s nama. Time je ekipa bila kompletirana. Znao sam da ćemo biti odlična ekipa i tako je i bilo.

 

  KOLIKO TRAJE I KOŠTA PUT DO AUSTRALIJE?Avionska karta koštala nas je 1110 USD. Do Australije smo putovali preko Beča. Od Beča do Kuala Lumpura putuje se 11:30h, a od Kuala Lumpura do Sydneya još 7:30h. U Sydney svi avioni uglavnom stižu u kasno popodne. Prvu večer malo smo zaružili u Sydneyu, a već ujutro smo iznajmljenim rent-a-carom krenuli do Manille, malog gradića u unutrašnjosti, udaljenog 500 km sjeverozapadno od Sydneya. Do Manille se putuje još 8h autom.

 

  SMJEŠTAJ?Iz Zagreba smo rezervirali smještaj u Manilli za 3 tjedna boravka. Kada smo stigli, nismo baš bili zadovoljni dobivenim smještajem, ali vrlo brzo smo se snašli i dobili umjesto 3 zasebne sobe, jedan veliki pravi apartman u kome smo bili svi skupa. Bili smo smješteni u samom centru male Manille u Post Office hotelu. Smještaj je bio oko 50 eura na tjedan po glavi s doručkom. Od vlasnika hotela iznajmili smo još i Toyotu Land Cruiser, jer se tamo svatko trebao brinuti o vlastitom prijevozu. Uz vozilo smo morali unajmiti i vozača. To dvoje bilo je u stvari najskuplji dio priče.

 

  KAKVI SU BILI PRVI DOJMOVI O AUSTRALIJI?Sunce i ugodno toplo vrijeme izmamili su osmjehe na naša lica. Došli smo iz velike hladnoće s -5C, na +35C. U početku se nismo mogli opustiti i premda je bilo toplo, nismo se usuđivali obući samo kratke hlače i kratke rukave, bez da sa sobom ne ponesemo još nešto toplo, za svaki slučaj. To je naravno uvijek bio samo nepotreban teret. Sam osjećaj da smo na drugom kraju zemljine kugle bio je fantastičan. Uživali smo i bili smo sretni kao mala djeca. Tada smo smislili i naziv za nas – Croatian Mrak Team, ime pod kojim smo se ekipno natjecali na oba natjecanja.

 

  NATJECANJE?Krajem studenog lista natjecatelja za Aus Open i NZ Nats bila je popunjena. Na Aus Open-u bilo nas je 140, a na NZ Nats, par manje. To je jako puno. Vise od pola natjecatelja bili su piloti iz cijelog svijeta. U razgovoru s drugima, nisam naišao na nikoga tko je tamo prvi put. Svi su tamo već bili nekoliko puta i vratili su se ponovo. Radi se o vrlo iskusnim natjecateljima. Aus Open imao je 6 uspješnih trka, duljine od 43 do 101 km.

 

U početku meni je bilo zastrašujuće gledati kako 100 pilota polijeće praktički istovremeno i stvara ogromnu gužvu pred startom, koju tek zaustavlja «Launch director» (Direktor na startu), izvikujući na speakerfon «Lauch suspended», tj. nema polijetanja dok se gužva ne raščisti. Bez obzira na uvjete u tom trenutku, kada je dan znak za početak trke gomila natjecatelja je uvijek startala. Time se stvarala velika gužva ispred starta koju je činila gomila pilota letkajući posvuda i na sve strane, čekajući da nešto povuče gore. Kada je netko nešto zakačio, svi su se sjurili tamo i počeli vrtiti isti stup. Prva dva dana, čekao sam da se gužva raščisti, no trećeg dana i ja sam se odlučio za «Banzai start» kako sam ga ja volio nazivati. Poletiš kad i svi u ogromnu gužvu pa što bude ... Samo gledaš oko sebe – lijevo, desno, gore, dole, psuješ, strijepiš – ali svi znaju kako treba letiti u gužvi. Bilo je par bliskih susreta. Igoru je jedan tip uletio u kupolu, ali sve se sretno završilo.

 

Za spomenuti je 4. dan kada je trka bila duga 101km. Sonja i Igor su nešto spetljali, Joži je do cilja nedostajalo 10 km, a meni 8 km. Joža je tada preletio ukupno 105 km, no ne u smjeru cilja, nego malo niz vjetar. Pred samim ciljem, vjetar je drukčije puhao i taj dan s promjenom smjera letenja, moglo se odletiti i preko 150 km. Slijedeću utrku zato je Igor odletio odlično, došavši do 61 km dalekog cilja. Najbrži su tu udaljenost preletili za 1h i 8 minuta. Zbog puno grešaka koje smo radili i neiskustva, na Aus Open-u završili smo Joža 76, Igor 77, Ratko 97 i Sonja 118. Svako mjesto, svaki bod, svaki kilometar morao se pošteno zaslužiti. Premda su uvjeti fantastični i tamo se za malu grešku iscuri.

 

Znali smo da ćemo na NZ biti bolji, jer smo u međuvremenu jako puno naučili. NZ je počeo dan nakon što je Aus Open završio, naravno na istom mjestu, na Mt Borahu. Vrlo malo pilota je otišlo, a na njihova mjesta došlo je nešto novih. Svi smo se palili na «big ones», tj. velike prelete, no vrijeme nam to nije omogućavalo. Najdulji zadaci bili su 90 km. Nije ni to za baciti. Svih 7 dana se letilo. Joža se potpuno koncentrirao na natjecanje i zaista je zablistao. Iz trke u trku bio je sve bolji. Kulminirao je 4. mjestom na predzadnjoj utrci. Iza njega ostali su velika imena i favoriti. Na kraju NZ Joža je bio 34. Igor 66, Ratko 76, a Sonja nešto lošija iza 100-tog mjesta.

 

Sonja je naime drugog dana letenja, nakon 2:30h leta i preletenih 50-tak km imala veliko zaklapanje i nakon toga kravatu. Iscrpljena od aktivnog letenja, nije uspjela smiriti krilo i morala je baciti rezervu. Premda je sve sretno završilo i bez ikakvih ozljeda, to je ostavilo dosta veliki ožiljak na njenu psihu, što se osjetilo na njenim rezultatima. Inače uvjeti u zraku tek su ponekad znali biti nešto zahtjevniji, ali ništa na što mi nismo navikli leteći doma. Moja najveća dizanja bila su preko 6 m/s (drugi i do 10 m/s), a spuštanja do 10 m/s. Najveće visine do kojih smo išli bile su 3.500 m. Fantastično. Svi smo si postavili po nekoliko osobnih rekorda. Za 3 tjedna boravka u Manilli, skupili smo preko 40h letenja svaki.

 

  KAKO STE SE HRANILI?Igor i Iva su vegetarijanci i često su nam znali spremiti odličnu klopu. Premda je vegetarijanska klopa bila sjajna, Joža i ja smo si sa strane uvijek znali narezati još malo kobasice. To je bila podloga za internu zezanciju. Kad nismo jeli doma išli smo u grčki restoran, kineski restoran, nekoliko puta imali smo i zajednički roštilj za sve natjecatelje. Joža je još prvu večer probao klokanovo meso i nije bio baš oduševljen. To je više kao atrakcija za turiste.

 

  ŠTO STE RADILI KAD NISTE LETILI? Navečer kada bi nas tamo negdje u divljini pronašao i vratio doma naš vozač Jim, otuširali smo se nešto pojeli i otišli u Pub Royal Hotela. On je imao jukebox, biljar i pikado (onaj klasični). Piva je koštala oko 12 kuna. U pubu je uvijek bila odlična atmosfera i tamo smo uvijek upoznali neke nove i zanimljive ljude. Njima je također bilo zanimljivo čuti od kuda mi dolazimo i kako se leti kod nas.

 

Zanimljiva je priča o tridesetogodišnjem Fincu Jariju. Ispalo je da on i njegova supruga Marijana (isto Finkinja) i Sonja imaju čak zajedničke prijatelje. Uglavnom ja ih pitam kako su stigli u Manillu – a oni kažu jedrilicom. Ja ih u čudu pitam kako jedrilicom, pa koliko ste dugo putovali, a oni odgovaraju 3 godine. Nisam bio siguran da li ih uopće dobro razumijem. Kako 3 godine, pa što vi radite u životu? Jari je prije par godina osnovao jednu internet firmu, kojoj je sjajno krenulo. Prodao ju je u dobrom trenutku i za dobivene novce kupio jedrilicu i sada već 3 godine plove morima i oceanima. Ipak, kaže da su mu se novci polako istopili, pa će uskoro morati započeti ponovo raditi. Siguran sam da će opet brzo uspjeti napraviti neki sjajan biznis i osigurati se do penzije. Jako jednostavni i skromni ljudi, Jari i Marijana.

Ukupno samo 3 dana u 3 tjedna nismo letili zbog jačeg vjetra. Oni su nam odlično došli da malo upoznamo okolicu. Bili smo oduševljeni kada smo vidjeli klokane, koje nije baš tako lako vidjeti u prirodi. Dosta su strašljivi i skrivaju se od ljudi. Najbliži veći grad Tamworth udaljen je 40 km od Manille. Kada sam razbio naočale, tamo sam pokušao zamijeniti polomljeno staklo. Rekli su mi da će im trebati 10-tak dana za popravak, dok stigne staklo iz Sydneya... Sva sreća da sam imao rezervne.

 

  OD KUDA SU SVE BILI NATJECATELJI?Natjecatelja je bilo zaista sa svih kontinenata – od Južnoafričke republike, preko Meksika, Kanade, Švedske, Finske, Norveške, Austrije, hrpa Britanaca, Hong Kong. Novi Zeland i Australiju ne treba ni spominjati. Bilo nas je zaista od svakud. Japanci su došli sa svojim najjačim timom. Oni imaju čak 5 pilota među prvih 20 na svijetu. U Japanu je prosječna klupska godišnja članarina 3.000 USD (prosječna plaća) i ona im tek omogućuje besplatno letenje s njihovog klupskog starta. Polijetanje s nekog drugog poletišta plaća se oko 15 USD po startu. Japanci su nas sve fascinirali. Na prvi pogled izgledaju vrlo nepristupačno, ali kad se s njima malo upoznaš, odlični su. Par Japanaca letilo je Boomerange 3, kojih tada još nije bilo za kupiti.

Od nabrijanih krila bilo je natjecatelja s Omegom 6, Airwave 10, UP Proto itd. Za ostvariti jako dobar plasman nije trebalo vrhunsko krilo. Bitno je bilo pametno i zrelo odletiti utrku.


  POVRATAK?Dani su proletili. Svi smo se zaista naletili i pred kraj smo osjećali lagani umor od letenja. Povratak avionom nije bio toliko naporan, ali kada smo se vratili sve nas je pogodila vremenska razlika. U Australiji je uopće nismo osjećali, vjerojatno zbog uzbuđenja i sunčanog i toplog vremena tamo. No kod nas je puno hladnije i tmurnije, tako da nam se stalno spavalo i trebalo je barem 5 dana da se oporavimo i priviknemo na naše vrijeme.

Autor: Radoslav Ostermann