pjklogoblue1

Radoslav Ostermann, predsjednik 

+385958256101

 

Sonja Papeš, tajnica

+385915155421

 

info@pjk-zagreb.hr

TRNJANSKA CESTA 128

ZAGREB

Glup i gluplji na Mont Blancu

Zovite me Damjančić. Od rane dobi u meni se nalazio kao neki nemir, nešto što me tjeralo u planine. Pa kad god sam duže radio svoj posao, u meni se javila neka neodoljiva želja za planinom i morao sam otići.
Trudit ću se nastaviti tekst nešto zanimljivije od mog uzora kojeg sam počeo kopirati.
Ipak, stigavši u Riffugio Torino osjećao sam se jednako kao Išmael u krčmi u Nantucketu, jednako veselje kočeno očekivanjem nepoznate opasnosti negdje u spoju bjeline snijega i baza na 3300m. More, ili ledenjačka bjelina, apsolutno je svejedno. A sve je krenulo jedne dokone večeri. Surfajući besciljno naletio sam na sliku polijetanja s vrha Mont Blanca. Od tada, poput crva, ta mi je slika polako nagrizala cerebelarni tentorij, dok konačno nije probila u mozak i obuzela svaki dio mojih letačko-avanturističkih misli. Vrlo brzo, kompletirao sam laganu opremu. Nešto sporije, odustao sam od varijante odlaska sa sponzoriranom ekspedicijom (dobra odluka, pošto još nisu otišli, a vjerojatno niti neće). Tražeći supatnike, konačno smo ostali Vlado Paušić, alpinist, dugogodišnji gorski spašavatelj i osoba na koju sam potajno računao da će nas sve dovući gore; Neno, vrhunski logističar i zreo letač na čiji sam zdrav razum računao da nas zaustavi u trenucima kad očaj, euforija ili obična hipoksija preuzmu kontrolu; Bruno, s čijom mladošću, energijom i sirovom sinjskom snagom sam mislio prebroditi trenutke dosade u domovima i gradićima Visoke Savoje te ja, alpinist-pripravnik već zadnjih desetak godina, sa taman toliko znanja da najlakše poginem u uvjerenju kako sam potpuno siguran. Prvo sam mislio ići u devetom mjesecu (idealan bi bio sedmi ili osmi ali je tad ministarskom odlukom zabranjeno letenje u tom području), međutim Vlado je iz nekog samo njemu poznatog razloga preferirao svibanj. I tako, slušajući starijeg, polako smo se zbrojili i dogovorili okvirno 15.5. pa kud puklo...


Nekoliko dana ranije svaki dan sam proučavao stranice s meteorološkim podacima za regiju. Vrijeme-koma. Petnaesti otpada u svakom slučaju, Vlado i riječki dio ekspedicije neće doći prije 17., 18-og a što ćemo mi, predmet je polusatnog vijećanja u mom unajmljenom brlogu večer prije polaska. Bezveze je da godišnje provedemo sjedeći u Zagrebu ili obilazeći Japetić po stoti put, bit će avantura pa makar i ne vidjeli Mont Blanc od baza. Srećom, Bruno nam je uspio osigurati vozilo, prostranu francusku limuzinu Megane Classic. Kvačilo je novo pa ne bi smjelo biti problema a ako i bude, svratit ćemo direktno u tvornicu. Trpamo stvari. Naravno, jedan od nas morat će se po zavojima othrvavati nasrtajima svog platnenog suputnika na stražnjem sjedalu. Prvi dio puta, to će biti Neno. Dok ja sjedam za vozačko sjedalo, Bruno odmah tone u zdrav „navigatorski“ san. Dobro je, ionako ga ne trebam do Venecije kad ću probuditi Nenu i prepustiti mu palicu do Milana, Torina ili koji već grad su Talijani izgradili pred kraj te najmonotonije od svih autocesta. Noć postaje sve prljavija kako se približavamo Trstu, pred Koprom panika. Kružni tok sa pet izlaza, na svakom znakovi Trieste - desno, a ispod ona iritantna slikica vinjete! Italija svijetli tako blizu, a tako nedostižna. Ipak, pronalazim jedan jedva primjetan odvojak i nakon nešto vrludanja kroz zaspala sela dolazim do napuštenog graničnog prijelaza. Dok smanjujem brzinu farovi kao da ocrtavaju duhove brkatih crnogorskih milicionera koji su nekad čuvali zonu B, a u slobodno vrijeme tjerali većinu naših roditelja da izvode čučnjeve u "samo jednom" paru tog novog kapitalističkog čuda subverzije - đinzu. Kao i uvijek, prolaskom ispod prve table Venezia, počinje mi se spavati. Nekoliko kilometara prije cilja etape ne mogu više izdržati i zaustavljam nasred ničega. Neno, rutinom profesionalnog vozača, prelazi za upravljač. Pola podlaktice na gornjem rubu volana, žar cigarete među isprepletenim prstima i odsutan pogled u daljinu koji tek povremeno skrene na odometar, zadnji su prizor koji pamtim prije ukočenog buđenja među kamionima na nekom odmorištu. Još uvijek Italija, pomislim čim naviknem oči na dnevno svjetlo. Samo Italija može biti tako prljava. Znajući da mi leđa neće izdržati vožnju otraga dok sam budan, ponovo grabim volan. Bruno, koji je dosad cijeli put prespavao, uključuje se s komentarom "kako je naporna vožnja".


Nešto sam veseliji dok tjeram auto u Valle d'Aosta jer znam, na kraju ću konačno vidjeti naš cilj, 4807m visok krov Europe (dobro, u užem smislu). Oblaci, međutim, misle drukčije. Pola devet, stojimo u Courmayeuru i tražimo ured vodiča. Plava, visoka Talijanka sa smiješkom nas dočekuje. Smijeh ljubaznosti pretvara se u smijeh prezira kad joj kažemo što nas zanima. „Na Mont Blanc se ne može!“-odlučna je. Zadnji vodič bio je gore prije dvanaest dana, a od tad je stalno padao snijeg. Malo načetog morala, ipak ju natjeramo da vidi ima li mjesta u Riffugio Torino, kako bismo započeli aklimatizaciju spavanjem na 3100m.
Dolazimo pod žicu. Pogledamo gore i srećom, ne možemo vidjeti točno mjesto gdje kabel nestaje u oblacima dvije tisuće metara iznad nas. Trpamo opremu na sebe, opterećeni smo kao mule. Plan ambiciozan - prespavati gore, ujutro prijeći Valle Blanche, prenoćiti na Ref. Cosmiques i od tamo čekati dan-dva priliku za napad na vrh. Nosimo stvarno svašta - ako sam išta iz cijele avanture naučio, to je onda da mi ništa osim jedne majice i deset „energy“ barova ne treba za četiri dana. Na vrh, naravno, nećemo tegliti šator, vreće i hranu. Po to ćemo se vratiti žicom nakon što odletimo. Ja nosim Sup'Airovo lagano sjedalo u koje stane 60-ak litara stvari. Kad se utrpa krilo, šator, pet litara vode i letačka oprema, za drugo ne ostaje baš puno mjesta. Cepin, dereze, 70m užeta i pojas nalaze svoja mjesta što po meni, što po vanjskoj strani sjedala. Neno i Bruno imaju drugu taktiku. Krila i Ozoneova laka sjedala s "gay" kapacitetom kad ih se pretvori u ruksak taman stanu u klasične planinarske 75-litarske ruksake, skupa sa nešto hrane, odjeće, kuhalom i ostalim sitnicama koje život znače. Čak i tako, izgledaju kao šerpe na prisilnom radu. Posebno Neno, čiji ruksak je tako loše složen da tokom hoda ima poseban život, otežavajući mu svaki korak.


Srećom, odustajemo od plana da se popnemo 900m do međustanice žičare jer nikad ne bismo uhvatili zadnju žicu gore. Ulazimo u kabinu i za čas smo u tako gustoj bazi da skoro pa ne vidimo jedan drugog, a još nismo ni izašli iz gondole. Iz gornje stanice ulazi se direktno u dom. Dežurna, dva stara talijanska gorštaka, kao da se čude što nas vide. Očito, ne mogu nas smjestiti u kategoriju. Moramo biti iskusni, kad smo došli gore sa svom tom opremom po tom vremenu. S druge strane, imamo onaj tako očit gard slona u staklani s blago-telećim pogledom, karakterističan za početnike u bilo kojem području ljudskih aktivnosti. Prvo nas izbacuju van, da u pred prostoru ostavimo ruksake i cipele. Kad smo se malo uljudili, u iznajmljenim šlapama, ulazimo unutra i Bruno počinje pregovore. Ovdje ću radi jasnoće prikazati razgovor na tečnom hrvatskom, iako ću time uništiti značajan dio atmosfere i doživljaja promatranja sporazumijevanja rukama i mješavinom talijanskog (domar) i španjolskog (Bruno). Bože, kako sam Ti zahvalan na one dvije godine mučenja s latinskim deklinacijama u srednjoj školi! Zbog toga, naime, razumijem ponešto talijanskog.
-Alo prika, mi bi spavali odi!
-Kaj?
-Ma spavat, sleep, ono, znaš...
-Dormire, ubacujem ja, onako, vise za sebe
-E to, dormire! rutinski nastavlja Bruno.
-A, dormire! 40 euro, dormire s večerom i doručkom
-Ma z.... večeru i doručak, samo dormire.
-Pa što ćete jest?! s iskrenim čuđenjem pita stari
-Ništa ti ne brigaj, imamo mi svoje!
-Al u domu nema kuhanja...
-Ma daj ti nama samo spat!
-Ne može, može spavanje i doručak, 36 eura.

A što ćeš sad, zadnja žica dole skoro pa otišla, vani vijavica i minus 3, nemaš druge nego pristati. Ali priča tu nije gotova, stari se pobrinuo za komplikaciju. Pita on nas jesmo li članovi planinarskog saveza? I sad, ja budala, kako obično pretpostavljam najgore mislim si, što mi vrijedi što imam člansku iskaznicu HPS-a kad sam u Italiji. Srećom, Bruno ne popušta dok ju ne pokažem. Na moje iznenađenje, stari se sav ozari kad vidi logo UIAA, upiše broj, ime, prezime i ceremonijalno me obavijesti da je za mene cijena sad 20 eura. Nato će Bruno:
-I ja isto! praćeno iskolačenim pogledom ravno u oči, ono kao malo dijete, sere u gaće a smije ti se.
-Iskaznica! ne da se stari.
-Dobro, evo - Bruno počinje kopati po novčaniku, postidio bi i Charlton Hestona - Ma joj, di je sad?
-Iskaznica! očito starom ovo nije prvi Bruno.
-Ma u ruksaku mi je, piši...
Stari samo mrtav-hladan pokaže na predvorje u kojem stoje ruksaci.
-Ma na dnu mi je svega, ajde, pa imam...
-36 euro! završava stari raspravu.
Plate oni tarifu i nakon malo kartanja remija što mi je dobro došao test za utjecaj visine na kognitivne sposobnosti, povlačimo se u sobu na zaslužen počinak. Malo osjećam glavobolje i kao da nešto brže dišem, utjecaj visine ili stresa i dalje mi nije do kraja jasno. Zauzimamo tri od četiri kreveta u drvom obloženoj izbici dok kroz nezametenu polovicu prozorčića baza, vidljiva i u mraku, nesmiljeno steže svoj stisak oko doma. Zavučeni u vreće, prepuštamo se onoj posebnoj vrsti razgovora i zezancije koja je moguća samo u takvim trenucima kad svijest o surovosti vanjskih uvjeta čovjeka to jače upućuje na toplinu i utjehu drugog ljudskog glasa, kad smo spremni zanemariti one male razlike koje nas inače u toploj zagrebačkoj birtiji neizdrživo živciraju. Uglavnom, veći dio vrti se oko Neninog seksualnog života. No, gentleman never tells...

U neko doba, upada domar. Ugledavši hranu rasprostrtu na prozorskoj klupčici odmah ispod znaka čiji piktogram bismo najbolje preveli sa "zabranjeno jesti" samo prezirno frkne i ode dalje. Ujutro, i sam se budim pola sata prije naručenog buđenja. U dnevnom boravku čekam doručak, koji i stiže s pola sata zakašnjenja. Nema veze, oblaci su ionako još gušći nego jučer. Francuski vodič, koji je dopratio troje Britanaca koji su prenoćili u drugoj sobi s planom da odskijaju niz Mer de Glace, pokazuje nam rutu i objašnjava kako će se baze vjerojatno dići tokom dana. Jedini problem:
-Do you think it is possible?
-Well, possible, yes, maybe...visibility is poor, it's very crevassed...
-And how long does it take?
-Normally, two and a half hours. Today - eight, maybe seven, if you are fit...

Ipak, bar ćemo pokušati. Ako ništa drugo, bit će nam to dobra vježba hodanja u navezu. Trpamo sve stvari na sebe. Sretan sam jer je ruksak nešto lakši, debela odjeća je na nama, uže između nas, cepin u rukama, dereze na mjestu. Prolazimo kraj žice, otvaramo vratašca u stijeni i zakrećemo desno...pogled puca uz usko čelično stubište koje se pod kutom od pedesetak stupnjeva gubi u visini, samo povremeno prekinuto "padobranima", čeličnim pregradama namijenjenim da zaustave nesretnika koji se u pancericama kotura prema dolje. Krećemo, već na pola puta gubeći dah. Na vrhu, dolazimo do predvorja novog, većeg doma. Da nema baze, a da je ubačen koji prozor, vidjeli bismo kako se nad njim zaštitnički nadvija Punta Helbronner. Ovako, odlučno hvatam metalnu kvaku. Prsti mi se lijepe za metalnu hladnoću dok odlučno povlačim vrata k sebi. Kad konačno popuste, kroz mrak kamenih temelja probija strašan prizor bjeline. Do terase valja se popeti pola metra, a na tu stepenicu napadalo je još toliko snijega, tako da je prolaz za van jedva dovoljno velik za krupnijeg čovjeka. Prvo izlazi Neno. Dodajem mu ruksake, zatim uže. Stavljam dereze u snijeg, barem mislim da je to snijeg, granica baze, snijega i dvijetisućemetarskog ambisa iza ograde ne može se raspoznati mojim još zaslijepljenim očima. Ukopavam dlanove i potiskujem torzo van. Ispravljajući se iz čučnja, osjetim surov udar orkana koji mi oduzima vlagu i toplinu iz obraza, kao da uopće nemam brade. Hvatajući zrak, osvrnem se oko sebe, taman na vrijeme da vidim Bruninu glavu kako se pomalja iz otvora doma kao glava novorođenčeta.

Kraj prvog dijela.

Autor: Damjan Marin