pjklogoblue1

Radoslav Ostermann, predsjednik 

+385958256101

 

Sonja Papeš, tajnica

+385915155421

 

info@pjk-zagreb.hr

TRNJANSKA CESTA 128

ZAGREB

Orkanski visovi 

Pomičemo se kraj doma gdje ima više mjesta. Ljeti, po lijepom danu, mogu zamisliti parove dokonih švicarskih penzionera kako umornim sunčanim naočalama pokušavaju uočiti Sredozemlje u daljini. Danas, mogu samo razmišljati kako da stanem u zaklon od vjetra. Nenavikao na dereze, svaki korak borba je za zadržavanje ravnoteže. Šibanje vjetra nimalo ne pomaže. Neni je već lakše, opružen na zemlji, bar ga vjetar ne odnosi. Dok njih dvojica kopčaju dereze ja pokušavam raspetljati 70 m užeta. Novo uže, jak vjetar i moja poslovična urednost i vještina pri slaganju urotili su se kako bi me već na početku psihički uništili. No, pola sata nakon izlaska, navezani, sa prusicima na užetu, cepini u rukama, krećemo. Gledajući u GPS, okrenem se u bjelinu i zaronim. Pokušavam zamisliti kako bih se osjećao sam u ovom trenutku i brzo prebacim misli na veseliju temu, naime mogu li vidjeti Brunu na sad već lagano napetoj sredini konopa. Taj plavi komad najlonskog vlakna moja je jedina pupčana vrpca prema svijetu koji se nalazi negdje tamo daleko, van oblaka. Dok vjetar neumoljivo briše spasonosne tragove koji bi nas mogli vratiti u dom, iz magle se polako pomalja Brunina sjena. OK, krećem dalje...Odjednom, u pola koraka uže me povlači nazad. Neno, na kraju užeta, ne može pratiti započeti tempo. Svakih 50 m na užetu osjetim dva trzaja, dogovoreni znak za zaustavljanje, tako točno da se sat po njima može navijati. Vidljivost je i dalje oko 20-30m, ali ne bojim se, nisam izgubljen dok imam GPS s punim baterijama. Pokazuje svega 5km do Aiguille du Midi i topline Refuge des Cosmmiques. Gruba navigacija u ledenim prostorima prilično je jednostavna. Znajući početnu točku, smjer kretanja i visinu, prilično je lako na karti odrediti ugrubo položaj. Naš je prvi cilj doći na 3400-metarsko sedlo s kojeg bi po sunčanom danu već vidjeli cilj. Ovako, poslije toga slijedi nam izazov izbjegavanja ledenjačkih pukotina po magli. Dok gledam GPS visina šara između 3150 i 3300m svakim korakom. Isključujem barometar i stanje se malo popravlja. Teško mi je procijeniti penjem li se ili pratim izohipsu, kao što bih trebao. Tad, kroz bočnu rupu u bazi, sa stravom gledam kako prema meni polako napreduje ogroman, crn tristometarski masiv stijene. Noge, oduzeto ukopane u snijeg do pola listova, pomaknu se taman kad mozak uspije sam sebi objasniti da se to ne pomiče stijena, nego krpice kondenzata koje ona svojom masom razmiče. Stanem, počnem skupljati uže dok se Bruno primiče, koristeći priliku da dođem do daha. Olako sam to shvatio, kažem si, zaglušen vriskom kojim mi pluća javljaju da su pri kraju snaga. Nekako, stiže i Neno, psihički raspadnut.


-Ajmo nazad, izgubili smo se!- urla kroz vjetar
-Nismo, znam točno gdje smo - urlam, nadajući se da neće opaziti moju nesigurnost dok kažiprstom u rukavici na karti prekrivam pola hektara planine uz odlučno - tu smo!
-Nismo tu!
-Pa dobro, gdje smo onda?
-Ne znam, ali nismo tu!
-Ak ne znaš di smo, kak znaš da nismo tu?
-Ma joj, znam da nismo, ajmo nazad!


Bruno, nemajući stava, pristaje na to da produžimo još petnaestak minuta dalje do sedla, na što sam nagovorio i Nenu. Obilazeći stijenu, uskoro dolazim do sedla, ili barem vidim snježnu padinu koja se gubi u bazi dvjestotinjak metara višlje. Pogledam GPS, sa zgražanjem gledam kako se visina iz koraka u korak mijenja između 3400 i 3100m. Ne mogavši se pouzdati u visinu, i sam se počinjem osjećati pomalo izgubljeno. Vaditi kompas, ucrtavati azimute (uopće bilo što raditi s kompasom uz vidljivost 30m je smiješno), čini se kao science fiction u uvjetima u kojima moram paziti da jednom rukom uvijek čvrsto držim kartu ne bih li je u suprotnom prepustio zaboravu u zagrljaju vjetra. Počinjem ipak forsirati prema vrhu padine. No, tek što sam izašao iz zaklona stijene, trećim ili četvrtim korakom upadam u snijeg do pasa. Opsujem. Nekako podignem drugu nogu na višlji položaj pa i ona upadne do iste dubine. Opsujem ponovno. Počinjem ispravljati koljeno. Taman pred kraj, noga se poklizne u mekom snijegu i vrati me na početnu visinu. Opsujem krvavo i pogledam negdje u daljinu, kroz maglu kao da vidim vraga kak šalu bere. Počnem skupljati uže.


Neno je jako sretan što se okrećemo nazad, a i meni je pomalo laknulo. Ipak, zabrinuost raste kad vidim koliko brzo nam se tragovi zameću. Imamo track, ali ipak bih radije hodao po sigurnim tragovima. Brzina hoda sad je još manja, pa stižemo natrag pred dom taman kad zadnji (ili je to prvi) trag gubi i zadnje trunke obrisa. Za kraj, Bruno nam priušti i malo smijeha spektakularnim opružanjem na leđa na ravnici pred samim domom. Vražje su te dereze...


Domari, kao da su znali, bez imalo iznenađenja spremaju nas na prvu žicu dolje. Silazimo do pola, a drugi dio silazimo pješice po lijepom sunčanom danu u Alpama. Crnogorična šuma tako je gostoljubiva bez snijega da bih najradije ostao ovdje još jedan dan, ali Francuska zove...Kod auta, pregrupiranje opreme, mali odmor i via ručak! Nalazimo plosnat kamen kraj ceste s pogledom na glacijalni potok i začas Neno pokazuje svoju vrijednost, delicije iz vrećice ubrzo krčkaju u loncu dok kuhar namače žuljeve zbog nerazgaženih gojzerica u ugodno ledenom potoku.


Dok izranjamo iz tunela ne možemo vjerovati svojoj sreći, u Chamonixu pravo zimsko vrijeme, niske baze plaze po donjim rubovima glečera, svako toliko u visinu ambisa nestaje par žica. Na jednu od njih okačit ćemo se i mi, ali sutra. Sad, valja naći stambeno rješenje za večeras. Nakon kraće šetnje centrom i slinjenja pred nekoliko desetaka izloga punih penjačke opreme i najnovije visokogorske mode, parkiramo se u kamp par km sjeverno od grada. Na recepciji nikog, ali klasičnom snalažljivošću koja je toliko svojstvena ljudima ovih prostora, pronalazimo gazdu za obiteljskom trpezom, punih usta. Ne želeći propustiti zaradu, bez problema nas uvodi u propisane registre i eto nas učas na parceli. Neno u kuhinju, ja slažem kućicu. Bruno, naravno, našao WiFi access point i surfa li ga surfa... Nakon kraćih dogovora tko će biti u sredini stežem ovratnik vreće toliko da spriječim svaku mogućnost ponoćnog silovanja i blaženo zaspem. Ujutro, zvijezde se gase jedna po jedna i ustupaju mjesto vedrini alpskog proljeća. Udahnem duboko, otresem šatorsku kondenzaciju i pomalo krenem slagati stvari za gore dok me za kožu štipa ugodna jutarnja svježina.

Kraj drugog dijela.    

Autor: Damjan Marin